Kada si započela s klizanjem, 1986., bila si tri godine stara. Kakvi su tvoji prvi dojmovi iz tih dana?
Imam samo prelijepa sjećanja. Bila sam okružena mnoštvom djece i naravno da mi je to u to vrijeme bilo odlično. Do svoje šeste godine smo se više-manje samo igrali a treninzi su bili čisto zadovoljstvo. Znam da sam samo htjela biti na ledu, mamicu bi gnjavila da hoću ostati još... Kad bi u vrtiću djeca išla spavati, mene je mama pokupila i vodila na trening!
S tri sam godine već sudjelovala na prvom međunarodnom natjecanju. Bilo je to sasvim slučajno, u Budimpešti. Mama me vodila s mojom tri i pol godine starijom sestrom Velinom na njeno natjecanje ne znajući uopće da postoji kategorija zvana 'chickens' u kojoj bi se i ja eventualno mogla natjecati. Došli smo na službeno izvlačenje i mama me prijavila u kategoriju do šest godina iako sam ja bila tek tri, a mojoj sreći tada nije bilo kraja! Čak nisam bila ni zadnja! Jedva sam doduše stajala na ledu i bila sam toliko sitna i smiješna da je cijela dvorana vrištala od smijeha!
S koliko godina si prihvatila trenerske instrukcije i koliko je to bila novost u tvojem životu?
Kao mala sam bila poprilično razmažena, nikoga nisam htjela slušati osim roditelja. Sve se to promjenilo s nepunih šest godina, kao da mi se okrenuo neki kliker u glavi i jednostavno sam počela slušati i trenirati! Počela sam klizati u ranoj dobi tako da mi to nije ni bila novost, kao da sam na ledu od rođenja...
Aleksandr Rozin i Oksana Gorbačov zasigurno su zadovoljni tvojim rezultatima. Koliko ti je, sada kada se prisjetiš, bila potrebna njihova ruka vodilja? U čemu su sve pomogli?
Apsolutno u svemu! Bez njih ne bi došla niti do finala nekog jačeg natjecanja. To je Ruska škola koja govori svoje Meni je izuzetna čast što su me uzeli pod svoje i toliko rada i truda ulozili u mene .Bilo je jako teško, pogotovo u periodu puberteta. Ta je prekretnica kod svakog sportaša najbitnija, puno ljudi odustane, a onaj mali dio ostane i postigne nešto...
Za sada su moram priznati zadovoljni, no isto tako znaju moje mogućnosti i vjeruju da mogu doći do samoga vrha, do medalja na svjetskim i europskim prvenstvima, a onda i na olimpijadi!
Kakva je situacija s sponzorima i kako ljudi prihvaćaju klizanje u Hrvatskoj?
Žalosno je to da u klizanju još nema sponzora! Moji su treneri plaćeni od klubova i to je tužna i mizerna svota s obzirom na rezultate do kojih smo došli. No, napokon ima nekih pomaka. Dobila sam od auto kuće AUTOWILL novi Matiz na korištenje godinu dana i to zahvaljujuci Antunu Haurdiću, ali na žalost još ništa da bi mi bilo dovoljno za sve potrebe stanovanja, školovanja, benzina itd. Olimpijski odbor na svu sreću ovu godinu u potpunosti stoji iza mene, a i Zagrebački je savez bio do sada, te je to ujedno i jedini novac koji dobivam, što i dalje nije niti polovina prosječne hrvatske plaće, a kamoli da bi mi se i jedna godina isplatila, s obzirom na sve što su moji roditelji do sada uložili u mene. Nadam se da će u ovoj godini ljudi prepoznati talent u meni, kao što ga je prepoznala VISA. moj glavni sponzor za sada. Nije velik novac ali se nadam da ću napravit odličnu reklamu i da će me koji sponzor prepoznati kao dobar projekt.
Koja su ti natjecanja posebno ostala u sjećanju?
Najdraže mi je natjecanje bilo Kup Europe, koji se sastojao od 5 različitih natjecanja po Europi, od najmlađe kategorije do juniora. Svake sam godine nastupala na tim natjecanjima i s nepunih deset godina osvojila Broncu u B kategoriji. Nakon toga sam nastupala u mlađim juniorima pa u juniorima i dvije godine za redom osvojila titulu najbolje juniorke u Europi.
Godina je olimpijskih igara u Torinu. Jesu li počele pripreme i što očekujete od cijele sezone?
Naravno, mi nismo ni stali, od prošle sezone radimo na novim programima, elementima i kombinacijama. Moj trener Aleksandar Rozin I koreografkinja Oksana Gorbačov su dali sve od sebe kako bi složili najteže i najkompliciranije programe do sad.
Počela sam sa pripremama u Americi u kampu poznate svjetske trenerice Galine Zmievskaye zajedno sa svojim trenerom još početkom šestog mjeseca a završili s ljetnim pripremama u Sloveniji (Bled) i naravno Zagrebu.
Očekujem naravno najviše do sada od sebe, ništa na žalost ne mogu prognozirati jer me još uvijek prati ista ozljeda desnog skočnog zgloba, no uvjerena sam, ukoliko na vrijeme prođe, da ću klizati svoj zadani program 100%, a rezultat onda nije upitan, u desetki sam.
Poznato je da sport, poput umjetničkog klizanja, gradi osobu u potpunosti na poseban način. Koliko primjećuješ razliku u ponašanju od svojih vršnjaka i da li ti ona predstavlja komplikaciju ili sreću?
Svaki profesionalni sport traži puno odricanja i vremena što znači da pojedinac nema puno vremena za druženje i prijatelje, pa tako ni ja. Imam svega nekoliko pravih i vrhunskih prijatelja koji su meni naravno besprijekorni.
Mislim da svaka osoba u sebi ima ciljeve i snove. Istina, većina ljudi ih ne može ostvariti ali nekima se posreći i barem jednim dijelom mogu uživati u ostvarenju onoga o čemu sanjaju!
Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, imamo samo drugačiji um. Netko malo jače zapne, a neki pak lakše odustanu, svatko gura svoje.. Svatko ima problema, uspjeha, gubitaka, sreće.. Svi smo mi isti! Moram jedino reći da vjerujem kako se sportom brže dolazi do saznanja dobrog i lošeg.
The Mask of Zorro i The Only Girl I Ever Loved Before. Zašto i kako je došlo do tih skladbi? Planiraš li mijenjati podlogu?
Da! Sve je već promijenjeno.. Postavljeni su novi programi, nova je muzika, drugačiji elementi, kostimi, sve...
Ovo je Olimpijska godina! Za kratki program (8 zadanih elemenata) kližem na blues, "Blues for Klook" - Eddy Louis. Za slobodni smo odabrali klasiku iz baleta "Nutcracker" - Tchaikovsky.
Smatramo da sam dovoljno zrela za blues i da ga napokon mogu odklizati, to mi je osobno bila želja i jako volim tu vrstu muzike.
Klasika je klasika i s tim ne možemo pogriješiti, muzika koju smo odabrali je nježna, pobjednička, puna osjećaja, jačine i borbenosti u jednom...
Postoji li u Hrvatskoj netko tko bi te uskoro mogao naslijediti ili će hrvatsko klizanje ovisiti samo o tvojim uspjesima?
Ja sam se prošle godine ulaskom u 10 najboljih izborila za još jednu Hrvaticu na europskom prvenstvu, uskoro cu se izboriti i za svjetsko pa će na velika natjecanja ići dva hrvatska imena i to je velika stvar. Cure naporno rade i nadam se da će me kad-tad netko zamjeniti, a i htjela bi imati konkurenciju i borbu i u Hrvatskoj.
Dan bez Godzille. Moguće ili ne?
Ne, nikako, iako se događalo, i to ove godine već u dva navrata, samo kad je pod MORA... Putovala sam u Peking gdje u hotel nisu primali peseke niti na sve naše molbe, i od saveza, i od Kineske federacije.
Prvi put je bilo kada sam išla na grand prix u Atlantic City, USA, gdje sam boravila samo 6 dana i nisam htjela maltretirati svou malu 'bebicu' za tako kratko vrijeme... Više od 20h puta tamo i onda natrag, ah naporno.. Imam prekrasne roditelje koji ga obožavaju i onda ga i čuvaju...
Kineziologija je zasigurno fakultet koji iziskuje mnogo vremena? Imaš li dovoljno vremena za taj fakultet?
Iskreno ne koliko bi trebalo, ali se snalazim. Profesori i profesorice s kojima sam se susretala su bili prekrasni i ovim putem im se zahvaljujem. Fakultet je izrazito naporan i zahtjevan, a ja u principu trčim za njim i hvatam ga koliko je to u mojoj moći. Puno putujem i često izostajem, pokušavam nadoknaditi izostavljeno vrijeme iako je to nekada nemoguće.
Samo sam prvu godinu bila na redovnom studiju na koji jednostavno nisam stizala! Prebacila sam se na izvanredni studij i sada donekle imam za to vremena. Fakultet je u mojoj obitelji izuzetno bitan i uložit cu svoj maksimum da ga završim, možda će mi trebati mrvicu duže nego drugima, ali dogurat ću do kraja pod obavezno!
